Materijali za nastavu iz predmeta
ITC u kulturi i kreativnim industrijama
Uvod
Osnovni cilj predmeta je pružiti studentima znanja o arhitekturi računala te ih osposobiti za adekvatno oblikovanje službenih i složenih dokumenata, izradu i primjenu proračunskih tablica te kvalitetnih prezentacija primjerenih za upotrebu u kulturi i kreativnim industrijama. Studente se također želi osposobiti za razumijevanje i primjenu osnovnih načela online komunikacije te za primjenu alata uobičajenih za sigurnu komunikaciju i kolaboraciju putem interneta.
O PREDMETU
Očekivani ishodi učenja za predmet
- Definirati osnovne pojmove informacijskih i komunikacijskih tehnologija
- Nabrojiti osnovne i dodatne komponente koje tvore računalo te objasniti način njihovog funkcioniranja
- Nabrojiti osnovne i dodatne komponente koje tvore računalo te objasniti način njihovog funkcioniranja
- Kreirati složeni službeni dokument i primjereno koristiti napredne mogućnosti njegovog uređivanja i oblikovanja
- Izraditi proračunsku tablicu te koristiti mogućnosti osnovnog i naprednog oblikovanja proračunskih tablica
- Kreirati prezentacije koristeći napredno oblikovanje
- Pojasniti načela i prednosti online komunikacije
- Kritički vrednovati i samostalno koristiti alate za online komunikaciju i kolaboraciju
Sadržaj predmeta
- Osnovni pojmovi informacijskih i komunikacijskih tehnologija
- Povijesni pregled razvoja računala, trenutno stanje i budućnost
- Uvod u arhitekturu računala
- Osnovne i dodatne komponente računala
- Programska oprema, rad s operativnim sustavom i njegovo korištenje i podešavanje, aplikacijski softver
- Rad s programom za obradu teksta, osnovno i napredno oblikovanje teksta
- Rad s programom za proračunske tablice, osnovno i napredno korištenje proračunskih tablica
- Rad s programom za prezentacije, osnovne i napredne mogućnosti oblikovanja prezentacije
- Komunikacija i kolaboracija putem interneta, alati za sigurnu komunikaciju i kolaboraciju putem interneta
ECTS bodovi
| ECTS | 3 |
|---|---|
| Pohađanje nastave | 0,2 |
| Aktivnost u nastavi | 0,2 |
| Samostalni rad | 0,3 |
| Praktični rad | 0,8 |
| Pismeni ispit | 1,5 |
Obaveze studenata
Obveze studenata u okviru kolegija odnose se na redovito pohađanje nastave, izradu praktičnog rada u kojim će prikazati i primijeniti stečena znanja iz kolegija te ispunjenje ostalih zadataka definiranih u okviru kolegija.
Ocjenjivanje
| Nastavna metoda | Bodovi (max) |
|---|---|
| Pohađanje nastave | 0 |
| Aktivnost u nastavi | 15 |
| Samostalni zadatak | 15 |
| Praktični rad | 20 |
| Pismeni ispit | 50 |
| Ukupno | 100 |
Literatura
Obvezatna literatura (u trenutku prijave prijedloga studijskog programa)
- Arora, A. (2015) Computer Fundamentals, Vikas Publishing house PVT LTD
- Grundler, D. (2004). Kako radi računalo. PRO-MIL, Varaždin
- Kovač, M. (2015) Arhitektura računala, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb
- Ribarić, S. (2011) Građa računala – arhitektura i organizacija računarskih sustava, Algebra, Zagreb
- Čerić, V., Varga, M. (2004) Informacijska tehnologija u poslovanju, Element, Zagreb
- Hartley, P., Chatterton, P. (2015) Business Communication: Rethinking your professional practice for the post-digital age, second edition, Routledge, London and New York
- Šimović, V., Maletić F., Afrić W. (2010) Osnove informatike – uvod, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/
Dopunska literatura (u trenutku prijave prijedloga studijskog programa)
- Duarte, D. L., & Snyder, N. T. (2006). Mastering virtual teams: Strategies, tools, and techniques that succeed. John Wiley & Sons
- Chivers, B., & Shoolbred, M. (2007). A student’s guide to presentations: making your presentation count. SAGE
- Ladores, M. M. (2013). Instant Prezi Starter. Packt Publishing Ltd.
- Lambert, J. (2016). Microsoft PowerPoint 2016 Step by Step, Microsoft Press
- Parsons, J. J., Oja, D., Carey, P., & DesJardins, C. (2016). New Perspectives Microsoft Office 365 & Excel 2016: Intermediate. Cengage Learning
Konzultacije
Termin za konzultacije moguće je dogovoriti usmeno ili kontaktom putem emaila na tpodmani@aukos.hr.
Razvoj računala
Ova cjelina sadrži osnovne pojmove informacijskih i komunikacijskih tehnologija i povijesni pregled razvoja računala, trenutno stanje i budućnost.
KLJUČNI POJMOVI
Informatika
informatika (franc. informatique, od inform[ation électronique et autom]atique: elektronička i automatska informacija), djelatnost koja se osniva na računalstvu, računalnoj i informacijskoj znanosti i koja primjenom informacijske i komunikacijske tehnologije rješava probleme i zadatke u različitim područjima ljudskoga djelovanja (poslovna, medicinska, pravna informatika). Naziv informatika nastao je u Francuskoj 1962. Ta je riječ u hrvatskom jeziku bila u početku nadomjestak za dotadašnji naziv automatska obradba podataka. Osim u tom značenju, ona se s vremenom počela u različitom kontekstu upotrebljavati s vrlo različitim značenjima: u onome koje ima u romanskom i germanskom jezičnom području (računalna znanost, računalstvo), za obilježavanje informacijske znanosti, te kao nadomjestak za naziv informacijska i komunikacijska tehnologija (primjerice u obliku pleonazma informatička tehnologija).
Podatak
podatak, poznata ili pretpostavljena činjenica na osnovi koje se oblikuje informacija. Sastoji se od skupa kvantitativnih parametara koji se mogu zapisati kao nizovi znakova ili nizovi brojeva. U računalima, koja su do nedavno nazivana i strojevima za automatsku obradbu podataka, ti se nizovi, radi pohrane, obradbe i sl. pretvaraju u nizove bitova (→ elektroničko računalo).
Podatci se sastoje od skupa kvantitativnih parametara koji opisuju neku činjenicu ili zbivanje. Oni sami za sebe nemaju nikakvo značenje, niti određuju svoj relativni značaj, pa njihovo puko gomilanje ne pridonosi razumijevanju pojave na koju se odnose. Podatci su, međutim, osnova za oblikovanje informacije. Informacija nastaje pripisivanjem značenja primljenim podatcima.
Informacija
informacija ili obavijest (lat. informatio: nacrtak, predodžba, pojam, tumačenje), skup podataka s pripisanim značenjem, osnovni element komunikacije koji, primljen u određenoj situaciji, povećava čovjekovo znanje. Čovjek stječe znanje iskustvom, učenjem i informiranjem (obavješćivanjem). Preko svojih osjetila čovjek prima informacije u obliku skupova podataka. Može ih primati izravno, prirodnim kanalima, ili posredno, umjetnim kanalima uz pomoć informacijske i komunikacijske tehnologije.
Začetak informacijske revolucije
Iako se njezinim začetkom može smatrati izum tiskarskoga stroja, njezini su pravi početci otkrića telegrafa, telefona, filma, radija i televizije iz prve pol. XX. st., a ona su iz korijena promijenila način komuniciranja među ljudima. Svoj procvat, kao i zasnivanje svojega današnjeg obličja, ta je tehnologija doživjela nakon II. svj. rata.
Elektroničko računalo
elektroničko računalo, uređaj za primanje, obradbu, pohranu i prikazivanje najrazličitijih vrsta podataka elektroničkim postupcima. Naziv računalo (engl. computer) uvriježio se, iako nije više prikladan i pokazuje samo na njegovu prvobitnu svrhu. Danas je to uređaj koji, proširen multimedijskim pristupom (grafika, zvuk, audio, video, animacija), nalazi primjenu u praktički svim područjima ljudskoga djelovanja i postaje prevladavajući čimbenik razvoja znanosti, obrazovanja, gospodarstva i razmjene obavijesti te nezaobilazno pomagalo u svakodnevnom životu.
Suvremeno elektroničko računalo sastoji se od dijelova koji čine računalno sklopovlje (engl. hardware). Među njima su najvažniji: glavni ili radni spremnik, u koji se pohranjuju programske naredbe te ulazni i izlazni podatci programa; aritmetičko-logička jedinica, koja s podatcima može obavljati aritmetičke i logičke operacije zadane naredbama; upravljačka jedinica, koja dohvaća naredbe iz spremnika, dekodira ih i na temelju toga upravlja aritmetičko-logičkom jedinicom i ostalim dijelovima računala; ulazni dio, preko kojega se iz okoline u radni spremnik prenose podatci i naredbe programa; izlazni dio, preko kojega se okolini prenose rezultati obradbe podataka. Aritmetičko-logička i upravljačka jedinica spregnute su u jedinstveni procesor.
Binarni brojevni sustav
binarni ili dijadski brojevni sustav (lat. bini: po dva; grč. δυάς: dvoje, dvojina), aditivno-multiplikativni brojevni sustav s osnovicom dva u kojem se svaki broj može predočiti uporabom dviju znamenaka. Prvi ga spominje španjolski matematičar Juan Caramuel (1606–82) u djelu Dvoglava znanost (Mathesis biceps, 1670). Podatci u računalima (tekst, glazba, slike, filmovi…) zapisuju se u obliku brojeva u binarnome brojevnom sustavu.
| dekadski zapis | binarni zapis |
|---|---|
| 0 | 0 |
| 1 | 1 |
| 2 | 10 |
| 3 | 11 |
| 4 | 100 |
| 5 | 101 |
| 6 | 110 |
| 7 | 111 |
| 8 | 1000 |
| 9 | 1001 |
| 10 | 1010 |
Prva pomagala i značajne osobe
Herman Hollerith
Prva računala i razvoj
K. Zuse
Harvard Mark I
ENIAC
Colossus
UNIVAC
IBM 608 calculator
Karakteristike različitih generacija računala
1. generacija računala (vakumske cijevi)
2. generacija računala (tranzistori)
3. generacija računala (integrirani sklopovi, operativni sustavi…)
4. generacija računala (mikroprocesori)
5. generacija računala (kvantna računala, umjetna inteligencija…)
Integrirani sklop
integrirani sklop (prema latinskom integrare: uspostaviti, obnoviti), minijaturni, složeni elektronički sklop koji upravlja elektroničkim signalima u gotovo svim elektroničkim uređajima.
Integrirani sklop obavlja zadaće koje su nekoć obavljali sklopovi pojedinačnih komponenata, ali je u usporedbi s njima manjih dimenzija, jeftiniji u proizvodnji, brži i pouzdaniji u radu, a troši manje energije.
čip (engl. chip: iver, režanj), tanka poluvodička pločica, ploštine najviše nekoliko četvornih milimetara, služi kao nosač elektroničkog elementa ili cijelog integriranog sklopa u koji su ugrađeni tranzistori, diode, otpornici i kondenzatori, međusobno električki spojeni u elektronički sklop s izvodima na rubu pločice.
Danas se naziv čip upotrebljava kao istoznačnica za integrirani sklop.
Razvoj osobnih računala
osobno računalo (PC, akronim od engl. Personal Computer), digitalno elektroničko računalo prikladno za samostalan rad jednoga korisnika.
Osobna računala pripadaju među mikroračunala, koja su, za razliku od velikih (engl. mainframe) računala, kompaktne izvedbe te ne zahtijevaju kontinuirano održavanje i posluživanje. Kućište osobnih računala isprva je bilo namijenjeno smještaju na površini radnog stola (engl. desktop) ili uz njega, pa se otud takva izvedba osobnog računala naziva stolno računalo. Nešto je novije prijenosno računalo, kadšto zvano prijenosnik (engl. notebook, laptop), koje se zbog manjih izmjera, ali potpune opreme (baterija, sklopivi zaslon s tekućim kristalima, integrirana tipkovnica, uređaj za pomicanje pokazivača – engl. touchpad) može lako prenositi te nekoliko sati raditi bez priključka na vanjski izvor električne energije. Od tih su osobnih računala još manja dlanovnici, pametni mobiteli i tablična računala.
Značajna računala
Xerox Alto (1973. g.)
Altair 8800 (1975. g.)
Apple II (1977. g.)
Atari 800 (1979. g.)
ZX Spectrum (1980. – 1982. g.)
Commodore 64 (1982. g.)
IBM PC (1981. g.)
Apple Macintosh (1983. – 1984. g.)
Kvantno računalo
kvantno računalo, računalo koje obrađuje informacije rabeći kvantne efekte s pomoću kubita: kvantnu superpoziciju (kubit može biti u jednom ili drugom stanju ili istodobno u oba stanja), kvantnu isprepletenost (povezanost kubita koja omogućuje paralelnu obradbu informacija) i kvantnu interferenciju (povećavanje vjerojatnosti točnih rezultata i smanjivanje netočnih).
Osvježimo znanje: Kvantna računala – tehnologija 21. stoljeća
Umjetna inteligencija
umjetna inteligencija (UI, prema engl. akronimu AI, od Artificial Intelligence), dio računalstva koji se bavi razvojem sposobnosti računala da obavljaju zadaće za koje je potreban neki oblik inteligencije; također oznaka svojstva neživog sustava koji pokazuje inteligenciju (inteligentni sustav).
Razvoj umjetne inteligencije temelji se na tzv. strojnom učenju, tj. neuronskim mrežama, što takvim sustavima omogućuje svladavanje velike količine znanja, komunikaciju s čovjekom (prirodnim jezikom) ili nekim drugim neživim sustavom, učenje na temelju iskustva, donošenje zaključaka, prilagodljivo ponašanje, složeno planiranje i dr., pri čemu su, za razliku od čovjekove sposobnosti da istodobno obavlja raznovrsne funkcije, današnji inteligentni sustavi još uvijek specijalizirani za uži raspon mogućnosti.
Iako je umjetna inteligencija integralni dio računalne tehnologije koji se rabi svakodnevno (poput internetskih preglednika i dr.), njezin razvoj prate pitanja i nedoumice oko autorskih prava, privatnosti podataka, sigurnosti, zlouporabe »lažnoga« sadržaja (tzv. deepfake koji se rabi za stvaranje uvjerljivih slikovnih, audio i videoobmana), kao i izazovi poput tzv. problema crne kutije, odnosno otežane ili čak nemoguće procjene namjere i posljedica korištenja takvih sustava zbog načina na koji složeni algoritmi strojnog učenja internaliziraju podatke. Stoga se, osobito pojačano u novije doba, usporedno s tehnološkim razvojem sustava umjetne inteligencije otvaraju mnogobrojna etička i pravna pitanja u vezi s mogućnosti, opravdanosti i ograničenjem njezine primjene.
Dodatne informacije na temu
Razmatranje negativnih posljedica upotrebe računala za društvo
Hardver
U ovoj cjelini je obrađen uvod u arhitekturu računala te osnovne i dodatne komponente računala.
KLJUČNI POJMOVI
Hardver
hardver (engl. hardware), zbirni naziv za sve fizičke dijelove elektroničkoga računala, računalnog sustava ili sličnog elektron. uređaja; sklopovlje.
Suvremeno osobno računalo sastoji se od više zasebnih dijelova koji zajedno čine računalni sustav. Osnovni dijelovi (računalne komponente) ugrađuju se u kompaktno kućište, a njima se po potrebi izvan kućišta priključuju uređaji računalne periferije, tj. dodatne (eksterne) jedinice vanjske memorije, te ulazno-izlazni uređaji za unos i prikaz podataka (uobičajeno tipkovnica, miš, monitor, te pisač, skener, zvučnici, igraća palica i dr.). Među računalne komponente ubrajaju se kućište, napajanje, koje pretvara ulaznu izmjeničnu struju električne mreže u istosmjernu struju nižeg napona (obično 3,3 V, 5 V ili 12 V), matična ploča (engl. motherboard) s ulogom sabirnice na koju se priključuju ostale komponente, procesor, tj. središnja jedinica za obradbu (→ mikroprocesor) s hladnjakom, središnji spremnik izveden kao poluvodička računalna memorija s proizvoljnim pristupom RAM, pomoćni spremnici za masovnu pohranu podataka (→ tvrdi disk; optički disk), zvučna kartica, koja omogućava ulaz i izlaz audiosignala te njihovu pretvorbu iz analognog u digitalni oblik i obratno, grafička kartica, koja priprema izlazne procesorske podatke za prikaz na monitoru, mrežna kartica, koja omogućuje povezivanje računala s računalnim mrežama, TV-kartica, koja omogućuje prijam televizijskoga signala i njegovu pretvorbu u digitalni oblik, i dr.
Procesor
mikroprocesor (mikro- + procesor), integrirani sklop koji u računalima i sličnim elektroničkim uređajima provodi aritmetičke i logičke operacije; danas se sve češće naziva samo procesor. Kao središnja jedinica za obradbu ili CPU (akr. od engl. Central Processing Unit), osnovni je dio svakoga elektroničkog računala, u koje se ugrađuju i drugi mikroprocesori posebne namjene, npr. za obradbu zvuka ili slike. U biti je to poluvodički mikroelektronički sklop (→ čip; integrirani sklop) koji se sastoji od više milijuna tranzistora i drugih elektroničkih elemenata, izrađenih na jednoj silicijskoj pločici ploštine tek nekoliko kvadratnih centimetara. Međusobnim povezivanjem i organiziranjem tih elemenata u složenu strukturu oblikuju se svi dijelovi procesora: registri, aritmetičko-logička jedinica, upravljačka jedinica, priručni spremnik i dr. U novije doba sve se više rabe višejezgreni procesori, tj. integrirani sklopovi koji sadrže više, uglavnom nezavisnih, procesora – jezgri (obično dvije, četiri, šest, ali i više desetaka). Osim prema broju jezgri, suvremeni se mikroprocesori razlikuju prema taktu na kojem rade, duljini registara, veličini pomoćnog spremnika i dr. (→ digitalna elektronika; elektroničko računalo)
Snaga CPU-a mjeri se sposobnošću obrade podataka, tj. količinom podataka koju može obraditi u jedinici vremena. Na snagu CPU-a utječe više činitelja, neki od njih jesu:
- Građa (arhitektura) jedinice. Potrebno vrijeme za dobavljanje i obradu podataka bitno ovisi o načinu dobavljanja i obrade, no primjena boljih rješenja povlači i veću cijenu pa treba naći kompromis.
- Frekvencija takta ili učestalost koraka (engl. Clock) CPU jedinice. Svaka od osnovnih operacija CPU-a zbiva se u jednom koraku. Što je korak vremenski kraći, više će se izvesti elementarnih operacija u zadanu vremenu. Broj koraka za određenu naredbu ovisi o njezinoj složenosti. Broj koraka u jedinici vremena znači frekvenciju ili takt CPU-a (mikroprocesora).
- Količina bita koju istodobno može obraditi CPU jedinica (u jednom koraku). Prvi mikroprocesori mogli su obraditi 8 bita u jednom koraku, stoga su se zvali i 8-bitni procesori. Suvremena osobna računala mogu obrađivati 32, 64 pa i više bita (super računala).
Šimović, V., Maletić, F., Afrić, W., 2010; 53
Matična ploča
Matična je ploča osnova osobnih računala. Na njoj su ugrađeni temeljni dijelovi računala, sabirnice, utori za kartice i memorije, priključci za vanjske jedinice, sat; potom se na nju dodatno ugrađuju, procesor, memorije, razne kartice (grafičke, zvučne, modemske, …). Glavni dio ploče, tj. srce ploče je “chipset”.
Chipset je elektronički sklop koji sadržava program za upravljanje osnovnim sklopovima na matičnoj ploči. Znači da o chipsetu ovisi vrsta sklopovlja koje će određena ploča podržavati. Na primjer, za različite proizvođače procesora (Intel, AMD…) postoje različiti chipseti, zbog različitog sklopovlja potrebnog određenom procesoru. U osnovi, razvoj matične ploče je razvoj chipseta i onog što on podržava, te znači da podržava razvoj procesora, sabirnica i ostaloga pridruženog sklopovlja.
Šimović, V., Maletić, F., Afrić, W., 2010; 58
sabirnica, podsustav elektron. računala ili sl. uređaja, koji služi za međusobno povezivanje njegovih dijelova. Prenosi podatke, naredbe i upravljačke signale, te el. energiju između pojedinih dijelova unutar računala, odn. između računala i vanj. jedinicâ ili dr. računala. Ugl. se sastoji od snopa vodiča, priključnica kojima se fizički priključuju elektron. uređaji, kartice i kablovi, te pripadnih elektron. sklopova smještenih na matičnoj ploči; radom sabirnice upravlja upravljački program.
Radna memorija
računalna memorija, računalna jedinica za pohranu podataka i programa u digitalnom obliku; naziva se i spremnikom.
U današnjim elektroničkim računalima i sličnim elektroničkim uređajima uglavnom postoje dvije osnovne vrste spremnika: središnji (glavni ili radni) spremnik, koji je u čvrstoj sprezi s procesorom, a tijekom rada računala privremeno pohranjuje programske instrukcije i podatke koje procesor obrađuje, te vanjski ili pomoćni spremnici, koji služe za trajnu pohranu velike količine podataka, koji ostaju zapisani i nakon prestanka rada računala (tzv. postojana memorija). Pod pojmom memorija, u užem se smislu nerijetko podrazumijeva samo središnji spremnik računala.
Središnji spremnik u pravilu je poluvodička memorija; u računalo se ugrađuju dvije osnovne vrste takvih memorija. Memorija s proizvoljnim pristupom, RAM (akronim od engl. Random Access Memory), poluvodička je memorija iz koje se nakon prestanka rada računala, tj. pošto se isključi napajanje, zapisani podatci gube. Svakomu se podatku može izravno pristupiti preko njegove adrese pa otud i njezin naziv. Dvije su osnovne vrste RAM-a. Dinamička memorija s proizvoljnim pristupom (DRAM) jest čip načinjen od tranzistorâ, preko kojih se pune ili prazne pridruženi im kondenzatori, a zajedno čine osnovne elemente memorije. Količina naboja pojedinoga kondenzatora određuje dvije vrijednosti jednoga bita. Kondenzatori se tijekom vremena postupno prazne, pa ih je potrebno osvježavati svakih nekoliko milisekundi, kako se ne bi potpuno ispraznili i time izgubili podatke. Zbog osvježavanja je pristup podatcima te memorije razmjerno spor, ali se ona, zbog malenih elemenata, može izraditi s velikim kapacitetom uz nisku cijenu, pa danas čini osnovni dio središnjeg spremnika računala. Statička memorija s proizvoljnim pristupom (SRAM) zadržava podatke bez potrebe osvježavanja, sve dok je priključeno napajanje. To se postiže zahvaljujući izvedbi pojedinih elemenata memorije, tzv. bistabilnih multivibratora, kao sklopova od četiriju do šest tranzistora. Ta je vrsta memorije mnogo brža od dinamičke, ali se zbog veličine i složenosti pojedinih elemenata izrađuje samo maloga kapaciteta. Razlika između neprekidno rastuće brzine rada procesora računala i razmjerno ograničene brzine DRAM-a kao glavnog dijela središnjeg spremnika stalno se povećava, što postaje ograničavajući čimbenik povećanja brzine rada računala. Kako bi se to spriječilo, između njih se uvodi nekoliko razina brzog SRAM-a kao priručne memorije (engl. cache), koja se puni podatcima za koje postoji najveća vjerojatnost da će ih procesor uskoro obrađivati. Tako se korištenjem male količine statičke memorije izbjegavaju zastoji između procesora i središnjeg spremnika, a pritom se zadržava prihvatljiva cijena sustava.
Spremnici za pohranu podataka
Tvrdi disk
tvrdi disk, medij za pohranu digitalnih informacija u obliku magnetskoga zapisa na rotirajućim pločama; kadšto se naziva čvrsti disk ili kruti disk (engl. Hard Disk), za razliku od, nekoć rabljenih, savitljivih → disketa. Kao vanjski spremnik za trajnu pohranu velike količine podataka, sastavni je dio većine osobnih i drugih računala, te nekih digitalnih uređaja (dlanovnici, igraće konzole, digitalne videokamere). To je obično slog od više okruglih aluminijskih ploča na istoj osovini, prevučenih s obje strane magnetskim slojem, promjera približno 8,9 cm (3,5 in), odnosno 6,4 cm (2,5 in) ili 4,6 cm (1,8 in). Ploče se nalaze u kućištu s mehanizmom za okretanje ploča, s glavama za upisivanje i čitanje informacija te sa sklopovima za upravljanje. Čitav taj uređaj može biti smješten unutar računala ili izveden kao vanjska priključna naprava (→ računalna periferija), a naziva se pogon čvrstoga diska (engl. Hard Disk Drive). Glave lebde na vrlo tankome zračnom jastuku (0,6 μm) iznad ploča koje se mogu okretati velikom brzinom (od 4200 do 15 000 okretaja u minuti), čime je omogućeno vrlo kratko vrijeme pristupa informacijama (pohranjenima na stazama u obliku koncentričnih kružnica), upisivanja i čitanja. Glavna su svojstva tvrdoga diska velik kapacitet, brzina rada i pouzdanost te zaštićenost pohranjenih informacija od vanjskih utjecaja.
SSD
SSD (kratica od engl. solid state drive: pogon čvrstog stanja), naprava za masovnu pohranu podataka koja služi kao vanjska (pomoćna) računalna memorija; izvedena je od elemenata poluvodičke memorije u kojima podatci ostaju zapisani i nakon prestanka rada računala. Naziv SSD veže se uz poluvodičke memorijske elemente koji su isprva razvijani uz pomoć fizike čvrstog stanja. Kako ta memorija u računalu preuzima ulogu tvrdoga diska, analogijom se naziva i SSD-disk. U odnosu na tvrdi disk, prednost mu je što nema pokretnih dijelova pa je otporan na vibracije i udare, tih je u radu, troši manje energije, manji je i ima vrlo brz pristup podatcima, dok mu je nedostatak znatno veća cijena po jedinici memorijskoga prostora. Stoga se danas rabi za prijenosna računala i slične uređaje, te za zahtjevnija stolna računala, kod kojih ponajprije služi za pohranu operacijskoga sustava i osnovnih korisničkih programa, čime se znatno ubrzava rad računala. (→ memorija)
Optički disk
optički disk, medij za pohranu digitalnih zapisa (zvuka, slike, videa i filma, drugih računalnih datoteka) primjenom optičkih efekata. U osnovi je to okrugla ploča od plastike na površini koje je zapis urezan u obliku niza minijaturnih, vrlo plitkih udubina jednake dubine i širine, a različitih duljina i međusobnih udaljenosti, koje su nanizane po spiralnoj stazi, počevši od sredine prema obodu. Zapis se s diska reproducira refleksijom laserske zrake od udubina, reflektirana se zraka vodi na fotodiodu i pretvara u prikladnu električnu veličinu s pomoću koje se ostvaruje konačna reprodukcija. Reprodukciju na računalu obavlja tzv. optički diskovni pogon, koji može biti dio sklopovlja računala ili njegova vanjska jedinica (periferija), dok se za reprodukciju zvukovnih (audio) i slikovnih (video) zapisa rabe i samostalni uređaji (svirač ili reproduktor). Zapisivanje je najčešće jednokratno, kod nekih se diskova obavlja tvornički, a kod nekih i uz pomoć posebnoga diskovnog pogona, ili reproduktora koji je ujedno i snimač; postoje i diskovi na kojima se podatci mogu višekratno zapisivati i brisati. Široko se primjenjuju kompaktni disk (CD), digitalni višenamjenski disk (DVD) te Blu-ray disk, koji su se tim redom i pojavili na tržištu, a razlikuju se prema detaljima tehnike zapisivanja te gustoći i kapacitetu zapisa.
Memorijska kartica
memorijska kartica, izmjenjiva vanjska flash memorija različitih elektroničkih uređaja, izvedena u obliku malene kartice koja se umeće u predviđeno ležište u uređaju. Kao i kod ostalih memorija te vrste, na nju se podatci mogu zapisivati i brisati s nje, a ostaju pohranjeni i bez dovoda električne energije. Zbog iznimno malih dimenzija te razmjerno velikog kapaciteta pohrane, ponajviše se rabi za mobitele, digitalne fotoaparate i slične ručne uređaje; kartica nije normirana, pa postoje mnogobrojne inačice, koje uglavnom odgovaraju uređajima jednog proizvođača ili skupine proizvođača. Priključak na računalo ostvaruje se preko čitača memorijskih kartica, koji obično omogućava rad s više različitih kartica.
USB-memorija
USB-memorija, vrsta flash-memorije smještene u kompaktnom prenosivom kućištu; također USB-memorijski štapić, prema engl. USB-stick. Rabi se kao izmjenljiva vanjska memorija računala, na koje se priključuje preko USB priključka (→ sabirnica). Služi za pohranu veće količine podataka (više od 128 Gb), što joj uz mogućnost zapisivanja i brisanja podataka uz razmjerno veliku brzinu, zadržavanje zapisanih podataka i kada ostane bez napajanja el. energijom, praktičnost i male izmjere, daje prednost pred dosad rabljenim, prenosivim medijima za pohranu podataka, kao što su optički diskovi ili diskete. (→ memorija)
Ulazne i izlazne naprave
Ulazno-izlazne naprave (engl. input-output devices) služe za interakciju korisnika s računalom. Najčešće ulazne naprave današnjih stolnih osobnih računala služe za unos teksta i brojaka (→ tipkovnica) i za pomicanje pokazivača (kursora) po zaslonu monitora te upravljanje interaktivnim elementima grafičkoga sučelja (→ miš). Za crtanje i upravljanje grafičkim sučeljem, osobito pri radu s grafičkim i CAD programima, rabi se ulazna naprava koju čini osjetljiva podloga po kojoj se povlači posebnom pisaljkom – stilusom (tzv. grafička ploča ili tablica, engl. graphic tablet). U pojedinim se slučajevima za slične namjene rabe i druge posebne ulazne računalne periferije, kakva je npr. naprava nalik izvrnutu mehaničkom mišu, kojom se upravlja okrećući gumenu kuglicu uležištenu s njegove gornje strane (engl. trackball). Za upravljanje računalnim igrama za osobna računala i igraće konzole rabe se npr. igraća palica (engl. joystick) ili višenamjenski podložak s funkcijskim tipkama i dugmetastim upravljačima smjera (engl. gamepad). Računalima se vrlo često priključuju i ulazne naprave za unos slika (→ skener), zvuka (→ mikrofon) i pokretnih slika (→ videokamera, te webkamera, pojednostavljena inačica videokamere predviđena za videokomunikaciju preko interneta). Od ulaznih naprava za posebne namjene služe npr. glazbene klavijature, čitači crtičnih kodova, pametnih i magnetnih kartica i mnoge druge.
U izlazne naprave računalne periferije spadaju monitor, pisač, crtalo, zvučnik, slušalica, projektor s tekućim kristalima, a za posebne namjene i npr. zaslon s Brailleovim pismom, školska elektronička ploča i dr.